Ako vodite gradilište, pogon, restoran ili poljoprivredno gazdinstvo, verovatno se vrtite oko iste rečenice: „Posla ima, ali ljudi nema.“ Nije to više „loša sezona“ ili „trenutni problem“ već nova realnost koja koči rast, pomera rokove i time diže troškove. Zato se sve češće postavlja praktično pitanje: da li je uvoz radnika realno rešenje za srpske poslodavce – i pod kojim uslovima?

Zašto Srbija ima hronični manjak radne snage?

Manjak radnika nije nastao juče. Uzroci su duboki i gomilaju se decenijama:

1) Demografija radi protiv tržišta rada


Nažalost, u Srbiji je stanovništva je sve manje dok je prosečna starost sve veća. Manje mladih ulazi u sistem rada dok sve više ljudi izlazi iz radnog odnosa. Ruralna područja se prazne, pa je u poljoprivredi sve teže naći sezonce čak i kad posla ima.

2) Iseljavanje je pojelo zanate i „srednji sloj“ radne snage


U inostranstvo nam odlaze majstori, vozači i radnici iz proizvodnje. Ovo nije samo zbog plate, nego i zbog sigurnosti, uređenijih pravila i predvidivosti života. Prema statističkim podacima, kada nas napusti jedna osoba koja zna posao ona se gotovo nikada ne vrati.

3) Promenila su se očekivanja ljudi koji ostaju


Sve manje mladih pristaje na fizički težak posao čak i kada je plata konkurentna. Ne radi se o tome da ljudi „neće da rade“, nego da više neće da rade po svaku cenu. Takođe, nove generacije preferiraju poslove koji se rade iz kancelarija a najviše onih koji se rade od kuće. I to je realnost s kojom srpski poslodavci moraju da se susretnu.

4) Nezaposlenost na papiru ne znači „radnici na raspolaganju“


I kad imate ljude na evidenciji, često se ispostavi da profil, veštine ili motivacija ne odgovaraju onome što firmi treba. Zato dolazimo do paradoksa: formalno nezaposleni postoje (stopa nezaposlenosti u 2025 je veća od 8%) ali praktično, radnika nema…

Ko najviše oseća udar deficita radnika?

Najviše trpe grane koje se oslanjaju na fizički rad, sezonalnost i zanate:

  • Građevinarstvo: tesari, armirači, zidari, kranisti… Projekata ima, rokovi su kratki, ali majstora je sve manje.
  • Poljoprivreda: berbe su vremenski ograničene, a lokalna radna snaga se topi.
  • Proizvodnja i pogoni: u proizvodnji nema rada na daljinu. Ako u smeni fali ljudi, posao se usporava, a postojeći radnici se dodatno opterećuju.
  • Ugostiteljstvo: kuvari, pomoć u kuhinji, konobari, sobarice… Ko zna posao često ode na sezonu preko ili radi na kruzerima a sve je manje i pomoćne radne snage u kuhinjama.
  • Transport i logistika: vozača nema dovoljno, a bez njih nema ni kretanja robe. Kada fali vozača kamiona i autobusa, isporuke kasne, linije se ukidaju, a ceo logistički lanac se usporava – od proizvođača, preko skladišta, do krajnjeg kupca. I najmanji manjak ljudi za volanom brzo se preliva na celu privredu.

Zajedničko za sve ove sektore je jedno: domaće tržište nema dovoljno „rezervi“ da brzo i stabilno popuni prazna radna mesta.

Šta uvoz radnika jeste – a šta nije

Tema uvoza radnika u domaćoj javnosti izaziva podeljena mišljenja i brojne nedoumice, zbog čega je potrebno jasno razdvojiti činjenice od pretpostavki:

Mit: „Imamo mi nezaposlene, ne treba nam uvoz.“
U praksi, poslodavci često ne mogu da popune mesta ni kada oglase postoje mesecima. Problem je nesklad – nije svako spreman, obučen ili dostupan za posao koji tražite.

Mit: „Stranci uzimaju posao domaćima.“
U deficitarnim zanimanjima najčešće nema koga da „istisnu“. Stranci uglavnom popunjavaju rupe koje bi ostale prazne – a prazno radno mesto za poslodavca znači manji obim posla, kašnjenja i u krajnjem slučaju gašenje delatnosti.

Mit: „Stranci rade za džabe i obaraju plate.“
Zakonski, strani radnik mora biti prijavljen, plaćen i zaštićen kao i domaći. Naravno da poslodavci gledaju ekonomiju, ali uvoz radnika nije legalna prečica za izigravanje propisa. Ako neko to pokuša – rizikuje inspekcije, loš glas i ozbiljne probleme. Stranci često koštaju poslodavca koliko i domaći radnik ali je poslodavcima najbitnije da radnik dodje i da posao ne staje čime se smanjuju gubici.

Mit: „Uvoz je brz i jednostavan – dovedemo ih i gotovo.“
Nažalost nije tako. Uvoz radnika je proces. Treba pripremiti dozvole, papire, logistiku, smeštaj, onboarding i potencijalno obuke. Može biti efikasan i dobra agencija za zapošljavanje za to i služi, ali proces nije „instant“.

Gde uvoz radnika stvarno pomaže?

Kada je dobro organizovan, uvoz radnika donosi vrlo konkretne prednosti u praksi:

1) Posao ne stoji
Najvažnije: proizvodnja ne prestaje, projekti se završavaju, a sezona se ne propušta.

2) Stabilniji plan kapaciteta
Strani radnici obično dolaze na ugovoren period bilo da je to na jednu, dve ili tri godine, pa je lakše planirati smene, rokove i širenje.

3) Manje „krpljenja“ i manje sagorevanja
Kad fali ljudi, najbolji radnici rade za troje. To međutim kratko traje pre nego što padnu kvalitet i motivacija. Dodatna radna snaga vraća posao u ravnotežu i normalan ritam.

4) Brže popunjavanje deficitarnih profila
Nekad vam ne treba „bilo ko“, nego tačno određena veština. Globalno tržište povećava šansu da nađete pravi profil radnika.

Realni izazovi sa stranim radnicima

Uvoz radnika nije samo „regrutacija“, nego i odgovornost.

Integracija i kultura
Prvih nekoliko nedelja su ključne. Ako nema jasnih pravila, mentora i normalne komunikacije – nastaju nesporazumi i pad učinka.

Jezik i bezbednost
U pogonu i na gradilištu može se raditi i uz minimalnu komunikaciju, ali bezbednosna pravila moraju biti kristalno jasna. Za poslove sa strankama/klijentima (ugostiteljstvo, prodaja) jezik je mnogo veći faktor.

Produktivnost na početku
Ne očekujte da nova grupa odmah radi kao uigrana ekipa. Postoji period privikavanja – i to treba uračunati.

Papiri i legalnost
Procedura je kompleksna a sve mora biti čisto: dozvole, pozivna pisma, prijave, ugovor, doprinosi. Pouzdana agencija ubrzava  ovaj proces ali zato se treba odlučiti za ozbiljan tim kako biste izbegli vraćanja dokumenata, dopune i potencijalno gubljenje meseca do dolaska radnika.

Smeštaj i logistika
Stranom radniku najčešće treba obezbediti smeštaj, a ako ste van grada često i prevoz do radnog mesta. Ako to nije isplanirano unapred, dešava se da se radnici ne zadrže – odlaze čim naiđu na prve teškoće, pa vi ostajete bez ekipe i ponovo krećete ispočetka sa obukom i organizacijom.

Privremeno rešenje ili dugoročna strategija?

U kratkom roku, uvoz radnika je često najbrži način da firma ne stane. Ali dugoročno, s obzirom na demografiju i trendove iseljavanja, realno je da će Srbija sve više ličiti na zemlju koja se oslanja na uvoz radne snage – posebno u fizičkim i zanatskim zanimanjima.

Najbolje rezultate ne daje „samo uvoz“, nego kombinacija:

  • bolji uslovi i zadržavanje domaćih radnika,
  • obuka i prekvalifikacije,
  • automatizacija gde ima smisla,
  • uvoz radnika tamo gde domaće tržište objektivno ne isporučuje.

Zaključak: da li je uvoz radnika rešenje?


Da – za mnoge poslodavce danas, uvoz radnika je realno i često neophodno rešenje. Ali donosi rezultat samo kada je planiran i organizovan: ko dočekuje radnike, kako izgleda prvih 7–14 dana, gde su smešteni, kako se uvode u posao i kako teče svakodnevna komunikacija.

Zato pravo pitanje više nije „da li uvoz“, već: kako uvoz uraditi tako da stabilizuje posao, a ne da otvori nove glavobolje.

 

Ako želite da vidite jasan pregled koraka i šta sve treba pripremiti unapred, pogledajte naš proces i usluge uvoza radnika.