Ako zapošljavaš stranca u Srbiji, pitanje nije “da li može”, nego ko je u ovom modelu stvarni nosilac rizika: ko je poslodavac na papiru, ko vodi proceduru, i ko plaća cenu kad inspekcija dođe ili kad se predmet zaglavi u dopuni.


Dva scenaria u praksi: ko potpisuje, ko prijavljuje, ko odgovara


Scenario A: Direktno zapošljavanje (firma je poslodavac)


U ovom modelu je sve na tebi. Ti potpisuješ ugovor, ti podnosiš zahtev i vodiš proceduru, ti prijavljuješ radnika i doprinose, i ti organizuješ onboarding, obuke i bezbednost na radu.


Prednost je jasna: maksimalna kontrola (ugovor, disciplina, raspored, način rada).


Mana je isto jasna: maksimalna odgovornost. Ako nešto nije usklađeno ili fali dokument, nema “tampon zone” — predmet ide na dopunu, rokovi se pomeraju, a rizik ostaje tvoj.


Scenario B: Posredovanje / regrutacija (agencija dovodi, firma zapošljava)


U posredovanju firma i dalje ostaje poslodavac — ti sklapaš ugovor o radu, ti vodiš formalnu proceduru i ti odgovaraš u radno-pravnom smislu. Ali to ne znači da agencija “ne nosi ništa”.


Suštinska vrednost posredovanja je u tome što agencija preuzima deo posla gde firme najčešće gube vreme i prave greške: pre-selekciju i pripremu dokumentacije pre ulaska u proceduru.


Drugim rečima: agencija ovde nije “broker CV-jeva”, nego filter i kontrolna tačka koja ti smanjuje rizik da u proces uđe pogrešan čovek ili nepotpun papir.


Šta agencija konkretno radi (i zašto to vredi)

  • Pre nego što uopšte kreneš u proceduru, agencija radi “due diligence” kandidata:
  • proverava identitet i usklađenost ličnih podataka (pasoš, tačno ime i prezime, transliteracija, datumi),
  • proverava da li kandidat realno odgovara poslu (iskustvo, navike rada, očekivanja),
  • priprema dokumentaciju u smislu “paketa” (da ne juriš papire naknadno i ne upadaš u dopune),
  • ukazuje na tipične rupe koje kasnije koštaju nedelje (neusklađen opis posla, nedovoljni dokazi, loš format priloga).


Rezultat: firma i dalje formalno nosi odgovornost, ali se značajno smanjuje verovatnoća da se proces “zaglavi” zbog pogrešnih kandidata ili neuredne dokumentacije — što je u praksi najčešći razlog gubitka vremena.

Ko rešava papire?


Jedinstvena dozvola nije “jedan papir”, nego procedura — i radi se isključivo online na Portalu za strance. Zahtev može podneti stranac, ali u praksi često podnosi poslodavac u ime stranca (posebno kad radi grupno).


Rok je 15 dana… ali samo kad je zahtev uredan


Zakonito najbitnija rečenica glasi: 15 dana od prijema urednog zahteva.

U prevodu: ako nešto fali ili je nečitko/nelogično, ide dopuna — i sat počinje da “kuca” tek kad sve bude kako treba.

Najčešće greške firmi (i šta ih košta)

Ovo su greške koje u praksi najčešće prave poslodavci kada zapošljavaju strance. Neke deluju “sitno”, ali posledice su velike — jer procedura ne prašta improvizaciju.

  1. Krenu da rade pre nego što su papiri gotovi.
    Ovo je najskuplja greška. Ako stranac radi bez odgovarajuće dozvole/osnova, ulaziš u zonu prekršaja — i zakon predviđa kazne i za poslodavca i za stranca.
  2. Mešaju posredovanje i ustupanje (agencijski rad). Potpišu “ugovor o uslugama” i misle da su time sve rešili. Nisu. Inspekcija ne gleda kako ste vi to nazvali, nego šta se stvarno dešava na terenu: ko rukovodi radom, ko određuje smene, ko daje naloge, gde radnik radi.
  3. Računaju “15 dana” kao da je garantovano. Na papiru stoji rok, ali u praksi to važi za uredan zahtev. Čim fali jedan dokument ili je nešto nejasno — stiže dopuna i procedura se protegne na nedelje.
  4. Ne prate eSanduče i propuste dopunu. Sve notifikacije idu elektronski. Ako niko ne “živi” u eSandučetu, desi se najgluplji mogući scenario: predmet stoji, rokovi prolaze, a vi mislite da “država kasni”.
  5. PPZ / ID PPZ greške (timing ili pogrešan unos). Ovo je ona birokratska mina: pogrešan broj, pogrešno vreme, ili pogrešan korak — i vrati te sistem korak unazad. A to u realnosti znači: ponovo čekanje, ponovo objašnjavanje, ponovo nerviranje.
  6. Ugovor i stvarni posao nisu usklađeni. U ugovoru piše jedno, na terenu se radi drugo, a u prijavi treće. To je recept za dopune, odbijanja ili kasnije sporove. Naziv radnog mesta, opis poslova i uslovi moraju biti konzistentni.
  7. “BZR posle ćemo” (posebno na gradilištu i u pogonu). Ovo je operativni rizik koji brzo postane pravni problem. Kad dođe do povrede ili kontrole — nema “posle ćemo”. Stranci često ne razumeju jezik i procedure, pa je obuka i dokumentacija još važnija.

Šta je često skuplje od agencije (iako se ne vidi na računu)


Kad neko kaže “agencija je skupa”, najčešće gleda samo jednu stavku: proviziju. Problem je što najveći troškovi u zapošljavanju stranaca često nisu u proviziji, nego u rizicima koji iskoče posle.


1) Pravni rizik (kazne i prekršaji)


Zakon o zapošljavanju stranaca predviđa prekršajne kazne i za poslodavce i za strance u različitim situacijama. To nije “teorija”. Dovoljno je da se uradi jedan pogrešan korak (rad bez odgovarajućeg osnova, pogrešan model angažovanja, papiri koji nisu kako treba) i odjednom ti “uštedu” pojede prekršajni postupak, advokat, vreme i stres.


2) Operativni rizik (kašnjenje radnika = kašnjenje posla)


Ovo je stvar koju ljudi najviše potcenjuju.
Ako ti radnik kasni dve nedelje, to nije “dve nedelje bez radnika”. To je:

  • pomeranje rokova,
  • nerviranje klijenta,
  • penal ili izgubljen ugovor,
  • dodatni troškovi prekovremenog ili zamenskih ljudi.

Zato agencija često deluje skupo — ne zato što je skupa, nego zato što ti prodaje predvidljivost. A predvidljivost je u realnim sektorima valuta.


3) Fluktuacija / “runaway” (odlazak bez najave)


Strani radnik koji ne razume sistem, jezik i pravila firme, mnogo lakše “pukne” i ode.Kad nema onboardinga, prevoda i čoveka koji prati adaptaciju, rotacija bude veća. A svaka zamena znači: nova procedura, novi troškovi, novo čekanje.

Kada direktno zapošljavanje ima smisla, a kada je agencija pametniji izbor


Da se razumemo: direktno zapošljavanje nije “pogrešno”, kao što ni agencija nije “prečica”. Razlika je u tome ko nosi teret procesa i koliko prostora imaš za grešku.

  • Direktno zapošljavanje ti se najviše isplati kada:
    imaš internu osobu (HR/compliance) koja je odradila selekciju radnika, svakodnevno prati portal, dopune i eSanduče i ume da “gura” predmet do kraja bez zastoja
  • zapošljavaš stabilno i dugoročno (nije ti cilj da za 15 dana popuniš 30–50 ljudi),
  • želiš potpunu kontrolu nad svime: ugovorom, pravilima, disciplinskim merama, rasporedom i internom organizacijom rada.


U prevodu: direktno je dobro kad imaš kapacitet da vodiš proceduru kao projekat — bez improvizacije.

Kada je agencija pravi izbor?


Agencija je bolji izbor kada:

  • ti treba brzo popunjavanje kapaciteta (pogon/gradilište ne može da čeka), a nemaš interne resurse da ti se firma pretvori u administrativnu službu,
  • želiš organizovan proces od selekcije do dolaska — sa proverom kandidata, pripremom dokumentacije i jasnim koracima,
  • radiš projektno ili sezonski i hoćeš da smanjiš operativni rizik: da ti dolazak ljudi bude predvidljiv, a ne “videćemo kad bude”,

U praksi, agencija nije “skuplja varijanta” — agencija je često jeftinija kad uračunaš ono što se ne vidi odmah: dopune, kašnjenja, pogrešan model angažovanja, izgubljene nedelje i nervozu u proizvodnji.


👉 Pogledaj našu ilustrovanu proceduru zapošljavanja preko agencije (korak po korak) — klikni na link: Proces zapošljavanja stranih radnika